Otrovi u nama
petak, 28.03.2008.
Otrovani
Jesmo li stvarno otrovni barem povremeno? Toliko želim biti dobra, a ipak svaki put ne uspijem. Dugo, dugo kao da nemam hrabrosti doći na blog, u ovu ispovjedaonicu koju će netko možda otvoriti, a možda ne. Nije ni važno. Danas ću nešto napisati, nešto što možda nikomu ništa neće značiti, ali meni možda .... Prošlo je nekih 11 sati i nekoliko minuta od kad nemam mira. Sinoć kasno pričala sam s kćerkom, liječnicom. Uvijek ambiciozna, vrijedna, poštena, pouzdana, ali sva napeta, pod sresom, drska (uglavnom prema meni), a s druge strane ranjiva, nježna. Valjda sam joj kao neki ispušni ventil na kojeg može istresti sve, a bez posljedica (barem po nju). Radi u smjenama, ima obitelj, dvije kćeri, ima tek nešto više od 30 godina, a ubrzo će doktorirati. Toliko je ambiciozna da sam nekad na nju bila ponosna, danas sam samo zabrinuta. Hoće li izdržati? Hoće li njena psiha to izdržati? Ne mogu otvoreno o tome s njom govoriti jer se bojim da ne kaže da samo otrovni roditelji brinu o svojoj odrasloj djeci. Pročitala je tu knjigu i dala je i meni, a bojim se da bi bilo bolje da nije. Bila je predivno dijete koje je i s 25 godina znalo doći, zagrliti me, poljubiti i reći kako me voli. U stvari, od kad se udala, ona se promijenila. Jako. Čak je postala svadljiva, nervozna, osjećam njenu netrpeljivost. Tjedan dana nakon njenog vjenčanja umro mi je muž, njezin dobri, dragi tata. To nije preboljela, nisam ni ja, ali skrivam. Moje suze neka ne peku druge. Ona pak odbacuje svako moje "miješanje" u njezin život, iako se ne miješam osim kad zove u pomoć, baš pazim da ne povrijedim njihovu intimu, baš želim da se osjeća slobodno, barem s moje strane. Glumim snagu koje nemam, veselost koje više nikada neće biti. Znam da je brinula da li će stići u roku doktorirati, rok je blizu, ne mogu a da ne mislim na to. I ne mislim radi doktorata, mislim samo radi nje i njene sreće, njenog mira. Na pitanje da li će završiti u dobivenom roku, umjesto odgovora, dobila sam protupitanje:"ti to mene zajebavaš? Ili provociraš?" i to s toliko gorčine da sam se sledila. Nisam mogla ništa reći. Kako joj objasniti da sam mama, kad je i sama mama i trebala bi znati što mama osjeća. Promijenila sam temu i pitala je neki glupi savjet koji mi uopće nije bio potreban, tek toliko da znam da smo se prijateljski rastale. Ja živim u Zagrebu, ona je u Rijeci, daleko je, pa bi bilo glupo da se za lakunoć ljutimo ili posvađamo. Ili sam možda ipak otrovna mama kad mi je važno da li je gotova s tim velikim poslom? O Bože! Da li je i drugim roditeljima tako teško živjeti s osjećajem odbačenosti?
